Biti student ili nastavnik Krajobrazne arhitekture, a u vrijeme sve većih kriza i izazova koje živimo u 21. st. , nakon iskustava i nada koje je prosvjetiteljstvo preko građanske i industrijske paradigme, modernizma, ponudilo od 18. st. do danas i koje su danas pokazale sve svoje manjkavosti i plemenite ideje pretvorile u brojne nepravde i iskorištavanja svih resursa (prirodnih i društvenih) nameće potrebu za eksperimentiranjem i traženjem drugačijih formi našeg bivanja (djelovanja) u prostoru.
Prostor koji je osnovni lokus Krajobrazne arhitekture danas, preko tzv. „lingvističkog obrata“ koji će rezultirati i konceptom „prostorni obrat“, a kojeg pratimo od sredine prošlog stoljeća, preko Lefebreove trijalektike, Sojine kulturne geografije, post strukturalizma i sl. koncepata, dovest će nas danas do tzv. „radikalne nove pedagogije“ koja je okosnica akademskog i znanstvenog propitivanja većine škola koje se prostorom bave u 21. st.
U tim konceptima prostor (bio on privatno, studentski, nastavnički ili promatran šire, društveni, gradski, nacionalni) je istovremeno stvaran (od strane svih aktera) i stvarajući (konstruira aktere koji ga koriste). Kao takav postaje centralno mjesto istraživanja i eksperimentiranja danas, a u cilju pokušaja novih održivih imaginarija za budućnost. Stoga, svaku pojedinačnu ulogu aktera u prostornoj trialektici stvaranja prostora za 21. st. a sa težnjom ka imaginaciji održivih i samodostatnih zajednica (akademskih, urbanih, ruralnih, lokalnih, globalnih, itd…) potrebno je shvatiti potpuno odgovorno i istovremeno kritički kako ne bi upali u stare prosvjetiteljske zamke.
Projekt LeLa stoga je otvoreno eksperimentalno polje razmjene iskustava, s jedne strane, o načinima stvaranja prostora za 21. st., a s druge strane, teži kritičkom produbljivanju iskustava na makro mjerilu, a s ciljem produbljenja mikro prostora u kojima se pojedini sudionik nalazi.
